Diana, Hrvatska – moja priča o Asherman sindromu

Imam 31 godinu, dijagnosticiran sindrom Ashermana, iza sebe prvu histeroskopiju u srpnju 2011., druga me čeka na proljeće ove godine. Ali, da krenem redom.

Prva trudnoća bila je ostvarena bez većih problema, željena, praćena bakterijom streptokok grupe B, pa sam od 25. tjedna strogo mirovala. Srećom, trudnoću sam iznijela uspješno do kraja, rodila na sam termin zdravu curicu koja je na porodu težila punih 4 kg.

Posteljica je naizgled izašla cijela, iako su mi više puta pritiskali trbuh kako bi je uspijela poroditi, sijećam se da je doktor pažljivo pregledavao da li je cijela, tim više jer smo sa liječnikom koji me porodio bili obiteljski prijatelji, a liječnik je bio pred mirovinom, dakle, sa iskustvom.

Kako se krvarenje nakon poroda nikako nije smirivalo, otišla sam na pregled i napravljena mi je kiretaža 45 dana nakon poroda, jer je zaostao komadić posteljice u maternici.

Nakon kiretaže je sve bilo u redu.

Skoro dvije godine nakon poroda, otkriven mi je miom u maternici, okrenut prema unutrašnjosti maternice, te je bio prepreka za ostvarivanje druge trudnoće, koju sam u to vrijeme već planirala i priželjkivala.

Operiran mi je miom histeroskopski u svibnju 2010.g. ali je liječnik, osim što je odstranio miom, odstranio i još jedan komadić maternice, koji mu je izgledao kao ožiljak (možda od posteljice) ili adenomioza, za koju je kasnije utvrđeno da nije bila, taj komadić nije bio ništa posebno, nije ga trebalo dirati.

Nakon te operacije nisam dobila menstruaciju, i tu su krenuli problemi. Menstruaciju smo izazvali hormonskom terapijom, ali su ciklusi bili skroz oskudni.

Pokušavali smo endometrij zadebljati višemjesečnom terapijom estrogenima, no kada smo vidjeli da nema rezultata, počela sam se interesirati o liječnicima koji su specijalisti u području neplodnosti.

Bila sam kod dva liječnika, jednog u Hrvatskoj, drugog u Sloveniji, oba su preporučila histeroskopiju, no niti jedan mi je nije mogao napraviti, obzirom za to treba opća anestezija, pa privatnik ne smije, a Slovenija u to vrijeme nije dozvoljavala da se operiraju stranci, sve dok postoji određeni red čekanja njihovih državljana.

Trenutno se liječim u Zagrebu, kod trećeg liječnika koji je u sustavu državne bolnice, sa kojim sam iznimno zadovoljna, jer je, prije svega, human, ali i stručan, jednostavan i pristupačan.

Obavio mi je histeroskopiju u srpnju 2011.g., nakon koje je bio iznimno zadovoljan, jer je bio siguran da smo otvorili put da sve krene ponovno ka dobrome, skoro cijela unutrašnjost materišta bila je zahvaćena priraslicama koje je pažljivo odstranio, zarezao prirodno uleknuće maternice, nadajući se da će odtuda krenuti endometrij.

Prvi ciklus – obilan, u granicama nekadašnjih, čak prvi dan i više od toga, drugi dan pristojno obilan, treći dan ništa. I to je to: dva dana. Slijedeći ciklus je trajao 4 dana, nešto oskudniji od prethodnog ali uredan, ali svaki slijedeći bio je sve oskudniji dok nismo došli do starog intenziteta, kao i prije histeroskopije, bez obzira što sam pila estrogene.

Sada sam u fazi da pijem matičnu mliječ, spremam se i na akupunkturu, a uz to pijem i estrogene. Uz sve to, endometrij je 3 mm u sredini ciklusa.

Na proljeće će uslijediti i druga histeroskopija, kada bi doktor trebao utvrditi da li su se priraslice vratile, i općenito ustanoviti stanje.

Na prethodnoj histeroskopiji uzeo je komadić endometrija, rezultiralo je sa glatkim i vezivnim mišićjem, dakle glatko je poželjno, vezivno je posljedica zaliječenja rana (od prethodnih operacija) što baš nije tako dobro. Nitko mi sa sigurnošću ne može reći da li su postrugane bazne stanice endometrija ili ne, na što se sumnja, iako se operacijom mioma nije radila kiretaža cijelog materišta.

Moram priznati da je psihološki stanje dosta teško za podnijeti.

Uza sve što imam jedno dijete, i priznajem da oni koji ni to nemaju su u goroj situaciji od moje, ali ja ovako itekako znam što gubim, a sve je pojačano iskrenim molbama moje sada već 4-godišnje curice da joj rodim jednu sestricu.

Meni jedno dijete nikada nije bila opcije, uvijek dvoje eventualno troje, dječja soba je opremljena za dvoje djece, sva dječja oprema sačuvana.

Susrećem se da liječnicima koji mi otvoreno tvrde da ću ostati na jednom dijetetu, no po prirodi sam optimista i borac. Imam sreću da doktor koji me prati je također takav, pa, ako ništa drugo, napraviti ću sve šta je u mojoj moći da se predviđanja ovih pesimističnih liječnika ne ostvare.

Ako se moje želje i ne ostvare, znati ću da sam pokušala sve.

Nadam se da ću kroz dogledno vrijeme, na ovim istim stranicama napisati kako se optimizam isplatio.

Svim ženama koje se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji, želim puno snage i podrške, i da ih svaki pad još više ojača.